Ruka razora. Mora li sve biti ovako strasno i ovako daleko?
Cemu ovi cudni zvukovi i cudne pjesme neispjevane?
Obecane violine negdje daleko spavaju, pod pokrivacima zaborava i na jastucima samoce.
Daleko ocean plese. Veceras sanjam samo sebe i izgubljenu Cipelu.
U vremenu, prostoru i mislima. Tek lutka od soli. S jednom cipelom. Zvukovima violine. I ulazim u ocean…
Uvijek ces biti moj vjetar. Tiho ces mi prolaziti kozom i zavlacit se ispod mojih trepavica. Mozda i ispod osmjeha.
Ono sto bude ne zaboravi se. Ono sto se ne zaboravi okameni se. Ono sto se okameni stoji vjecno.
Bit ces vjecni posjetitelj nadsjecanjskom spomeniku. I vjecni val onome oceanu.
Tiha simfonija Mahlerovog Pogrebnog marsa.
Moja zamrsenost i nezamrsenost. Savrsenost i nesavrsenost. Poljubac i ugriz.
Mracni barok i svjetla renesansa.
Stup antickih rusevina gdje su nekada davno prorocice lebdjele. Tihi Istok i brat tigrov u onom nocnom lovu. Mjesecina i zrcalo u oazi svratista duse.
Teh tihi list u lokvici samotne kise na haldnim plocicama. Druga strana mjeseca koja zakopljenim ocima promatra nevidljvo. Zagrljaj maste i kapljica sna. Princeva staklena ruza. I njegov maleni vlastiti planet. Pad zvijezde…
Svagdje sam te stavila. U svaki dio svijeta. U egzoticnost i filozofiju. U onaj dio logike koji mi nije jasan. U ona smisao bez izricaja. U svaki dio sebe.
I prozracnost ljepote.
Ali ti si još tamo gdje su oni cudni zvukovi i cudne pjesme neispjevane.
Ispod zelenila Marjana i pod jastucima obecanih violina... A ja?
Tek lutka od soli. S jednom cipelom. Zvukovima violine. I ulazim u ocean…
Negdje daleko postoje 3 strane svijeta. Istok, Zapad i Jug.
Sjever se ne nalazi u svijetu. Sjever je nesto moje sto nikome nedam. Sjever je sve ono u sto sam skrila sve ove godine, sve osjecaje i sva sjecanja.
Kako da Sjever onda stavim na zemljopisnu kartu?
Jeste li ikada imali toliko pitanja da niste znali vise sto je pitanje a sto odgovor? Ili uopce sto trazite?
To nebi bilo nimalo neobicno da vam to sve stane u jednu milisekundu.
Zurim se.
Pokusavam skinuti sminku, koja je postala teza od iti jedne moje misli.
Skidam maskaru s ociju, i sve je crno. Debele trepavice postaju sve tanje i manje. Svako pitanje postaje sve manje crno i sve tanje. Oci su sada ciste, prozirne i lagane. A na pitanje sam i zaboravila.
Nije vise vazno sto sam vidjela.
Vise nema sminke.
Usne su crvene. Ne, nisu crvene. To je klisej. Usne su boje pijeska. Skidam ruz sa usana, ruz boje pijeska koji nije nimalo drugaciji od boje mojih usana, ali trebalo je i usne nasminkat. Pokusavam reci svojim pitanjima da nemaju smisla, al sad je bitnije skinuti taj pijesak. Sekunde u ogledalu, i vise nista nemam rec. Zaboravih na pitanja. A jos vise na odgovor.
Pokusavam skloniti kosu s lica. Nedaju mi. Uvojci stalno padaju, i koliko god je pokusavam svezati u nesto nalik repu, svako malo kovrca zavrsi na celu. Ma nema smisla ni to. Odvezem kosu a ona kovrcavo padne na ramena. Ni s njom nema smisla razgovarati. Ona ce uvijek padati.
Skidam se. Ni odjeca vise nema nikakvog smisla. Moje tijelo, boje pijeska, nema nikave veze s mojim mislima. Kao da su to dva odvojena posvadjana svijeta. Ja, moje tijelo i ogledalo.
Tri razlicite strane svijeta.
Ulazim pod tus, voda me uvijek spasavala. Uvijek idem s nadom da ce voda isprati sve sa mene, sve moje strane svijeta. Ali nikad nije. Smijesno. Ali barem tada mogu zatvoriti oci.
Negdje daleko postoje 3 strane svijeta. Istok, Zapad i Jug.
Sjever se ne nalazi u svijetu. Sjever je nesto moje sto nikome nedam. Sjever je sve ono u sto sam skrila sve ove godine, sve osjecaje i sva sjecanja.
Kako da Sjever onda stavim na kartu kad smo ja i tijelo i misli odvojeni svijetovi?
Svi snovi se nalaze na sjeveru. Zivot je na sjeveru. Sve sto trenutno postoji.
2elle
